Svet u meni

„Svet u meni“ istražuje prostranstva i bogatstva sveta u nama. Bavi se pitanjima razvoja individue ali i kako uskladiti svet u nama i svet oko nas i pronaći ravnotežu izmedju to dvoje.

Više je blagosloven onaj koji daje nego onaj koji prima

svetumeni | 18 Jun, 2017 15:53

 Mladi student je pošao u šetnju sa svojim profesorom.

Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.

Student reče profesoru: “Idemo se našaliti malo sa seljakom: sakriti ćemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i promatrati njegove reakcije dok ih bude tražio.”

Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha.

Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i promatrati njegovu reakciju.”

Student to i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini.

Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele.

Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u cipeli.

Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.

Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče promatrati novčić neko vrijeme.

Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga.

Stavio je novčić u svoj džep, te nastavio obuvati drugu cipelu.

Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić.

Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti.

U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hrane, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spašeni.

Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima.

Profesor ga upita: “Da li bi bio sretniji da si se našalio s ovim seljakom nego što si sada?”

Mladić mu odgovori: “Naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti.

Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio:

“Više je blagoslovljen onaj koji daruje, nego onaj koji prima!”.

Izvor:
atma.hr

 

Kako možemo postati gospodari svojih života?

svetumeni | 16 Jun, 2017 15:58


U današnje vreme možete primetiti da veliki broj ljudi ne upravlja ni svojim privatnim ni poslovnim životom. Uglavnom ih posao kontroliše, ili njihovim

odlukama upravljaju partner i porodica. Međutim, za svakog od nas je važno da preuzme odgovornost za svoj život i da sebe postavimo na prvo mesto.

Kao što veliki mislilac Ošo kaže: „Ne možeš biti darežljiv, ako pre toga nisi bio sebičan. I ne možeš nekome dati i pokloniti ono što i sam nemaš.”

Zato je, za početak, preporučljivo sebe i svoje potrebe staviti na prvo mesto. I ne, to neće biti sebično ni egoistično. To samo znači da sebe i svoje

vreme cenimo više nego neke druge, manje bitne stvari. Iz te pozicije smo u prilici da pravilno rasporedimo vreme kako želimo i da, naravno, odvojimo i

određeni vremenski period u toku dana za porodicu, prijatelje, kolege sa posla i sve one ljude sa kojima rado delimo svoje vreme.

Prvi i najosnovniji korak u pravcu gospodarenja svojim sopstvenim životom je otkrivanje koji su to naše vrednosti i principi. To podrazumeva rad na sebi,

a često i radoznalo istraživanje različitih životnih polja.

U kontekstu preuzimanja konaca za sopstveni život od strane drugih ili nekog nemuštog koncepta poput sudbine, dva polja su najčešće problematična. To su

materijalni aspekt življenja i duhovnost, dva naizgled suprotstavljena koncepta. Međutim, oni to nisu, a ono što im je zajedničko je to da se ni jedan

ni drugi koncept ne pominju puno u školi. Drugim rečima, niko nas ne uči kako da se njima bavimo i, možda još važnije, kako da ih postavimo u ravnotežu.

Ove dve oblasti života su za mnoge odluke koje donosimo sami temelji, a o njih može zavisiti i mnoštvo drugih, svakodnevnih stvari koje su deo naših života.

Materijalni aspekt

 življenja se odnosi na fizički aspekt naših bića, dok se duhovnost odnosi naš unutrašnji svet. Ono je hrana za našu dušu. Važno je da materijalni ili

fizički deo bude u balansu sa duhovnim; u slučaju disbalansa, javiće se preterana usmerenost na jedan aspekt, koja može dovesti do nesklada u ukupnom poretku

stvari u našim životima i glavama.

Tako, na primer, ukoliko imamo dosta novca, a ne vidimo nikakav smisao svog života, nismo gradili ispunjene odnose sa drugim ljudima, osećaćemo se neispunjeno

i prazno. Možda ćemo zato posezati za nekim ekstremnim i impulsivnim pokušajima da lažno ispunimo tu prazninu.

U drugom slučaju, ako imamo porodicu i prijatelje, a egzistencijalno smo ugroženi, biće nam nemoguće da se oslanjamo samo na emocionalnu ispunjenost, dok

je stomak prazan. Iz takvog finansijskog beznađa značajan broj ljudi naruši i dobre porodične odnose i odnose sa prijateljima, pa na kraju dođe do gubitka

na oba polja. To je ona čuvena narodska da, kad beda pokuca na vrata, ljubav pobegne kroz prozor. Naravno, ovo su samo dva plastična primera; veza između

ova dva pojma može biti značajno složenija, sa implikacijama na oba polja i, posledično, na naše živote.

Upravo iz ovih razloga, važno je tragati za balansom između ove dve oblasti života. Taj balans najčešće se svodi na ravnotežu između posla i stvari koje

nam hrane duhovni deo bića. Ponekad će te dve stvari biti direktno povezane (ako, na primer, radimo posao koji volimo), a ponekad će biti potrebno mnogo

više spretnosti i energije da bi se one dovele u ravnotežu.

U te svrhe pomažu nam radoznalost i učenje. Tako će nam čitanje knjiga, istraživanje sopstvenih afiniteta, druženje sa ljudima koje smatramo uspešnim (bez obzira u kom polju) pomoći da dođemo do odgovora na pitanje koje je naše mesto pod suncem.

Gledanje TV-a, opsesivno bavljenje životima drugih ljudi i tome slično biće distrakcija na ovom putu.

Pored svega ovoga navedenog, postoji još jedno polje života koje ne smemo zapostaviti, jer ako ono bude trpelo, sve ostalo će pasti u vodi. To polje života je – zdravlje.

Zato sebi ne smemo dozvoliti da nam preterana fokusiranost na rad naruši zdravlje. Kada negujemo svoje duhovno biće, ujedno se bavimo i svojim mentalnim zdravljem. Međutim, važno je ne zapostaviti i njegov fizički aspekt.

Stoga je pametno svake nedelje odvojiti po nekoliko sati za fizičku aktivnost.

Nebitno je da li je to trčanje, vožnja bicikla, plivanje ili nešto drugo. Bitno je da redovno razmrdavamo svoj organizam i održavamo ga spretnim i pokretnim, jer se naše telesno stanje direktno odražava i na naš duh.

Deo brige o zdravlju je i obraćanje pažnje na to kako se hranimo. S vremena na vreme je u redu prepustiti se trenucima uživanja, pa smazati ono parče torte fantastičnog izgleda. Ali, ako nam to pređe u naviku ili, još opasnije, u opsesiju, na dobrom smo putu da radimo protivno onome što je dobro za naše zdravlje.

Dobra je vest da na sopstveno opšte zdravlje u velikoj meri utičemo sami, onime što činimo ili ne. Zbog toga je važno preuzeti odgovornost za sopstveni život i postati i gospodar svog zdravlja.

Zato je vreme da prestanemo da krivimo druge za sopstvene propuštene šanse. Za sopstvene slepe mrlje. Mi sami imamo kontrolu nad ogromnim delom svojih života. Kada menjamo svoje loše navike, kada se bavimo samorefleksijom i hranimo  sve važne aspekte svojih bića, menjamo i svoju sudbinu, ma šta ona za svakog od nas značila.


Autor: Nataša Babić


Izvor: www.psihoverzum.com 


Don Miguel Ruiz: Život (ne)savršenstva

svetumeni | 16 Jun, 2017 14:58

Sjećam se svoga djetinjstva. Bio sam sasvim slobodan. Bilo je prekrasno biti dijete. Sjećam se da sam naučio hodati prije nego što sam progovorio. Bio sam poput male spužve, jer sam pokušavao naučiti sve. Također se sjećam kakav sam bio prije nego što sam naučio govoriti.

Kao malo dijete bio sam posve izvoran. Nikada se nisam pretvarao da sam nešto drugo. Volio sam se igrati, istraživati i biti sretan. Emocije su vladale mojim životom. Želio sam raditi samo ono što mi se sviđalo, a pokušavao sam izbjeći ono što mi se nije sviđalo.

Svu sam pozornost usmjeravao na osjećaje i mogao sam osjetiti emocije koje su mi dolazile od drugih ljudi. Ako želite, to možemo nazvati nagonom, ali to je bila neka vrsta opažaja. Nekima sam ljudima prilazio, jer sam u njih imao povjerenja.

Drugima nisam htio ni blizu, jer sam se uz njih osjećao nelagodno. Imao sam mnoštvo emocija koje nisam mogao objasniti, jer dakako, još nisam znao govoriti.

Sjećam se kako sam se budio i majčino je lice bilo prvo što bih ugledao; bio sam preplavljen željom da je uhvatim objema rukama. Tada nisam znao da se ta emocija zove ljubav. Bilo je sasvim prirodno voljeti.

Isto sam to osjećao i prema svojim igračkama te prema mački i psu. Sjećam se kako se otac vraćao kući s posla i kako sam mu trčao ususret i radosno mu, sa širokim i prekrasnim osmijehom, skakao u naručje. Posve izvorno.

Mogao sam biti gol i nije mi bilo stalo do mišljenja drugih ljudi. Tada sam bio ono što uistinu jesam, što god to bilo, jer nisam posjedovao znanje. U glavi još nisam imao niti jedan program. Nisam znao što sam, niti mi je do toga bilo stalo. Upravo kao što pas ne zna da je pas, no, ponaša se poput psa. Laje poput psa. I ja sam bio takav.

Život sam proživljavao kroz vlastitu cjelovitost. To je bila moja istinska priroda prije no što sam naučio govoriti. Nastavio sam istraživati uspomene iz djetinjstva i otkrio da se nešto događa svima nama. Što se događa?

Događa se znanje. Sjećam se kako sam počeo učiti riječi. Naučio sam naziv svakog predmeta kojeg bih vidio. Naučio sam jezik, što je izvrsno. Tada sam se mogao služiti riječima i zatražiti ono što želim. Mjesecima ili godinama kasnije, moj je um dovoljno sazrio da može shvatiti apstraktne pojmove. Te je pojmove pratilo nešto nevjerojatno.

Prosuđujući sve oko sebe, počeo sam stvarati priče: što je ispravno, a što pogrešno, što bih smio, a što ne bih trebao, što je dobro ili loše, lijepo ili ružno. Od roditelja sam naučio ne samo ono što su mi govorili, nego i ono što su radili. Učio sam ne samo iz onoga što su govorili meni, nego i iz onoga što su govorili o drugim ljudima. Učio sam komunicirati s ljudima.

Oponašao sam sve što bih vidio. Promatrao sam svoga oca koji je bio vrlo moćan i imao čvrsta mišljenja i želio sam biti poput njega. Jedva sam čekao da odrastem i da imam vlastito mišljenje.

Kada sam konačno shvatio jezik, gotovo su mi svi počeli govoriti što sam ja. O sebi sam učio slušajući mišljenja pripovjedača koji su me okruživali. Moja je majka stvorila sliku o meni na temelju onoga što je vjerovala da ja jesam. Pričala mi je što jesam i vjerovao sam joj. Tada mi je otac rekao što sam.

Iako je to bilo nešto sasvim drugačije, i s njim sam se složio. Dakako, svaki brat i svaka sestra imali su svoje mišljenje o meni, a ja sam i ta mišljenja prihvaćao. Naravno da svi oni znaju mnogo više od mene, iako sam ja onaj koji živi u ovome fizičkom tijelu. Ništa od toga nije bilo smisleno, ali dobro sam se zabavljao.

Tada sam krenuo u školu i učiteljica mi je rekla što sam, a i to je bilo u redu dok mi nije počela govoriti kakav bih trebao biti, ali nisam. Čim sam se i s njom složio, nastao je problem. Čujem je kako govori: Djeco, morate naporno raditi da biste postali netko, da biste u životu postigli uspjeh. U svijetu postoje pobjednici i gubitnici, a vi ste ovdje kako biste se pripremili da postanete pobjednici.

Ako naporno radite, možda ćete biti odvjetnici, liječnici ili inženjeri. Moja mi je učiteljica pripovijedala priče o svim bivšim predsjednicima i o onome što su radili dok su bili djeca. Dakako, svi su junaci pobjednici. Ja sam dijete; bezazlen sam. Naučio sam pojam pobjednika. Složio sam se da bih trebao postati pobjednik i to je to – ta je suglasnost pohranjena u mome pamćenju.

Kod kuće su mi roditelji govorili: Miguel, da bi bio dobar dječak, moraš se ovako ponašati, a to znači da nisam dobar dječak ponašam li se drugačije. Roditelji mi to nisu rekli, ali ipak sam shvatio. Da bi bio dobar dječak moraš raditi ovo, ovo i ovo. Tada ćeš dobiti nagradu. A ako se tako ne ponašaš, bit ćeš kažnjen. Uh! Bio sam premalen, a oni su bili jako veliki.

Pokušavao sam se pobuniti, ali nisam uspio. Pobijedili su. Počeo sam se pretvarati da jesam ono što nisam kako bih izbjegao kaznu, ali i da bih dobio nagradu. Moram se ponašati onako kako mi kažu jer nagradu dobivaju samo dobri dječaci. Sjećam se da sam se jako trudio postati onakvim kakvim su me željeli, samo da bih dobio nagradu u obliku njihove pozornosti, samo da bi mi rekli: Miguel, ti si jako dobar dječak.

U pozadini svih tih poruka koje sam slušao, stizale su i poruke koje roditelji nikada nisu izgovarali, ali ipak sam ih shvatio: Ja nisam onakav kakav bih trebao biti; nije dobro biti ono što uistinu jesam. Ako poruka glasi:

Miguel, moraš se truditi da postaneš netko, to znači da sam sada nitko. Te poruke bez riječi dijete u svojoj glavi shvača ovako: ja nisam dovoljno dobar. I ne samo to. Nikada neću biti dovoljno dobar jer nisam savršen.

Složio sam se s njima i u tom sam trenutku, kao i većina drugih ljudi, počeo tragati za savršenstvom. Tako je slika savršenstva utisnuta u moj um. Tada sam prestao biti ono što jesam i počeo sam se pretvarati da jesam ono što nisam. Tu sam prvu laž prihvatio u prvom razredu osnovne škole, gotovo na samome početku.

Dok sam sjedio u učionici i promatrao svoju prvu učiteljicu, to je na mene ostavilo snažan dojam. Učiteljica je odrasla osoba. Što god ona kaže mora biti istina, upravo kao što mora biti istina i sve ono što otac i majka kažu.

Ona je velika učiteljica kojoj je uistinu stalo do djece pa iako je poruka koju sam dobivao od nje uglavnom bila pozitivna, posljedice su ipak malo drugačije. U pozadini poruke krije se nešto vrlo tanano. Ja to nazivam laž o mojoj nesavršenosti. To je najvažnija laž o meni u koju sam pristao povjerovati i nakon te laži izmislio sam mnoštvo novih kako bih je mogao poduprijeti.

To je bio trenutak moga pada, trenutak kada sam počeo izlaziti iz raja, kada je moja vjera u laž počela tkati svoju čaroliju. Upravo poput čarolije, počela je djelovati na svijet oko mene: morao sam se jako truditi da bih bio dovoljno dobar za svoju majku, da bih bio dovoljno dobar za svoga oca, da bih bio dovoljno dobar za stariju braću i sestre, da bih bio dovoljno dobar za svoje učitelje.

To je strašno puno posla, ali još nije gotovo. Kada bih uključio televiziju, televizija bi mi rekla kako bih trebao izgledati, što bih trebao odjenuti, kakav bih trebao biti, ali nisam. Televizija mi je pružala mnoštvo slika junaka i gubitnika. Vidio sam ljude koji su se jako trudili postati pobjednici. Vidio sam ih kako su težili savršenstvu, željeli postati važnima, željeli biti ono što nisu bili.

Stvarna je tragedija započela kada sam postao tinejdžer, jer sada više nije riječ samo o tome da nisam dobar za druge ljude, nego više nisam bio dobar ni za sebe. Posljedica je odbacivanje samoga sebe. Pokušao sam samome sebi dokazati da sam vrijedan poštovanja i jako sam se trudio dobiti sve petice u školi. Jako sam se trudio biti najboljim sportašem, najboljim šahistom, najboljim u svemu.

U početku sam to činio kako bih ostavio utisak na oca i stariju braću, a kasnije kako bih ostavio utisak na samoga sebe. Tada više nisam bio pravi ja. Izgubio sam svoj integritet i izvornost, jer više nisam donosio odluke na temelju onoga što je za mene dobro. Bilo mi je važnije zadovoljiti tuđa stajališta.

Kad sam završio osnovnu školu i krenuo u srednju, rekli su mi: Više nisi dijete; ne možeš se ponašati poput djeteta. Sada se moraš ponašati drugačije. Uvijek sam se iznova trudio zadovoljiti druge ljude pretvarajući se da sam ono što su od mene željeli.

Počeo sam tražiti mišljenja od sviju oko sebe. Kako izgledam? Sto misliš o meni? Jesam li to dobro napravio? Tražio sam potporu, tražio sam nekoga tko će mi reći: Miguel, jako si dobar. A ako sam se družio s osobom koja bi mi govorila da sam jako dobar, toj je osobi bilo jako lako manipulirati mojim životom, jer mi je bilo prijeko potrebno njezino priznanje. Bio mi je potreban netko tko bi mi govorio da sam inteligentan, prekrasan, da sam pobjednik.

Nisam mogao podnijeti da budem sam sa sobom. Kada sam bio sam, sebe sam smatrao gubitnikom i oštro sam se osuđivao. Kad god nisam bio onakav kakav bih trebao biti u skladu s mojom pričom, osuđivao bih samoga sebe i smatrao se krivim. Tada bih se počeo koristiti svime što bi mi došlo pod ruku kako bih se kaznio.

Bio sam sklon uspoređivati se s drugim ljudima. Oni su bolji od mene. Ne, još su gori. Od toga sam se osjećao malo bolje, ali tada bih se pogledao u zrcalo – jao! Nije mi se sviđalo ono što sam vidio. Odbacivao sam samoga sebe. Dakako da se nisam volio. No, pretvarao sam se da se volim. Uz malo vježbe, čak sam počeo i vjerovati u ono što sam glumio.

Kasnije, kad sam se uistinu pokušao dokazati u društvu, postao sam liječnik. Jesam li zbog toga konačno postao pobjednikom? Ne, dakako da nisam. Postoje kardiolozi, neurolozi, kirurzi. Tada sam postao kirurg, ali još nisam bio dovoljno dobar i u skladu s vlastitom pričom. Imao sam sliku o sebi u koju sam vjerovao kad god sam bio sam, a drugim sam ljudima projicirao različite slike, ovisno o tome što sam želio da povjeruju o meni.

Pokušavajući projicirati te slike, morao sam ih i braniti. Morao sam postati jako inteligentan već samo zbog toga da bih prikrio sve svoje laži!

Nastavio sam se pretvarati da sam u skladu sa svim svojim slikama i nakon dugih godina prakse postao sam izvrsnim glumcem. Ako bi mi se slomilo srce, rekao bih samome sebi: Ne boli me. Nije mi stalo. Lagao sam. Pretvarao sam se. Za svoju sam glumu gotovo mogao dobiti Oscara! Kakav lik, kakva tragedija! I mogao bih reći da je drama moga života započela kad sam se složio da uistinu nisam dovoljno dobar – kad sam čuo da mi učitelji, obitelj i televizija govore: Miguel, moraš biti ovakav«, ali nisam bio takav.

Tražio sam priznanje, prihvaćanje, ljubav – ne znajući da je to samo priča. Tragao sam za savršenstvom i jako mi je zanimljivo bilo što fraza Pa nisam savršen postaje najveći izgovor kojim se ljudi služe kako bi opravdali svoje postupke. Kad god pogriješe i moraju obraniti svoju sliku, kažu: Ja sam samo čovjek, nisam savršen. Jedino je Bog savršen. Takve su rečenice postale i moj najveći izgovor za svaku pogrešku. Pa dobro, nitko nije savršen. Izvrsno opravdanje.

Išao sam u crkvu, gdje su mi pokazivali slike svetaca: To je savršenstvo. No, na licima svetaca uočavao sam patnju i bol. Oh! Zar moram biti sličan njima da bih bio savršen? Da, ovdje sam kako bih patio, a ako patim strpljivo, možda ću, kad umrem, dobiti nagradu u raju. Možda ću tada biti savršen!

Nekoć sam u to vjerovao jer sam to jako često slušao. No, to je tek priča. Bio sam opterećen praznovjerjem osvemu. Laži koje su stare nekoliko tisuća godina još utječu na izgradnju naše vlastite priče. Dok sam bio dijete, rekli su mi: Samo je Bog savršen. Sve ono što je Bog stvorio također je savršeno, osim ljudskih bića.

Istodobno su mi govorili da je Bog ljudska bića smjestio na vrhunac svega stvorenoga. No, kako ljudi mogu biti na vrhu svega, ako je sve ostalo, osim njih, savršeno? Kada sam odrastao, počeo sam razmišljati o tom protuslovlju. To nije moguće. Bog je savršen i on je sve stvorio. Ako uistinu vjerujem u savršenstvo onoga što je Bog stvorio, tada smatram da je sve savršeno ili da ni Bog nije savršen.

Volim i poštujem sve što je stvorio. Kako mogu reći: Bože, ti si stvorio milijarde ljudi, ali oni nisu savršeni? Kažem li da ja ili vi nismo savršeni, to je, s moga stajališta, najveća uvreda Bogu. Ne uočavamo li savršenstvo, to je zato što nam je pozornost usmjerena na laži, na sliku savršenstva koju nikada ne možemo ostvariti. I koliko nas odustane od pokušaja postizanja savršenstva, ali niti to ne činimo poput ratnika.

Jednostavno prihvaćamo da nismo uspjeli, da nikada nećemo uspjeti i zbog toga okrivljujemo sve oko sebe. Nisam uspio zato što mi nitko nije pomogao – nisam uspio zbog ovoga ili onoga. Izgovora ima na stotine, ali u današnje vrijeme samoosuđivanje je gore nego ikada prije. Postojalo je i dok smo još pokušavali biti savršeni, ali kad smo odustali, postalo je strašno. Kad smo odustali, pokušali smo prikriti vlastite frustracije govoreći:

Dobro se osjećam. Upravo ovako želim živjeti, ali znamo da smo doživjeli neuspjeh i od samih sebe ne možemo sakriti ono što vjerujemo.

Dakako, neuspjeh doživimo svaki put kad pokušamo postati onakvima kakvi nismo. Teško je biti nešto što nismo, pretvarati se da jesmo ono što nismo. Nekoć sam se pretvarao da sam jako sretan, snažan i važan. Jao!

Takav je život uistinu pakao. To je zamka, situacija u kojoj nitko ne može pobijediti. Nikada ne možete biti ono što niste i to je najvažnija pouka. Možete biti samo ono što jeste i to je sve. A vi ste ono što jeste ovoga trenutka, i to bez ikakva napora.

Nema potrebe da se opravdavamo zbog onoga što jesmo. Nema potrebe da se naprežemo kako bismo postali ono što nismo. Samo se trebamo vratiti vlastitom integritetu, onome kakvi smo bili prije no što smo naučili govoriti. Savršenstvo. Kao mala djeca bili smo savršeni. Kad smo bili gladni, željeli smo jesti. Kada bismo se umorili, željeli smo se odmoriti. Za nas je bio stvaran samo sadašnji trenutak; nismo brinuli o prošlosti, nismo bili zabrinuti zbog budućnosti. Uživali smo u životu, željeli smo istraživati i zabavljati se. Nitko nas nije učio da budemo takvi: takvi smo se rodili.

Rodili smo se u istini, ali smo odrasli vjerujući u laži. To je ono u čemu se sastoji sveukupna tragedija čovječanstva, to je cijeli problem s pripovjedačima. Jedna od najvećih laži u priči čovječanstva jest laž o našoj nesavršenosti. Ta je laž imala velik utjecaj na moj život. Pa iako drugima govorim da ništa ne pretpostavljaju, ipak pretpostavljam da se to, na ovaj ili onaj način, dogodilo svima nama. Dakako, priče nam se razlikuju, ali mislim da je obrazac manje ili više isti kod svakoga. Teško bi se moglo reći da je itko izbjegao toj zamci.

Bio sam savršeno dijete. Bio sam bezazlen, a onda sam progutao laž da nisam onakav kakav bih trebao biti. Vjerovao sam da se moram jako truditi kako bih postao onakvim kakav trebam biti. Tako sam naučio graditi svoju priču i, zato što sam joj vjerovao, postala je za mene istinita. A priča je, makar prepuna laži, ipak savršena. Lijepa je i prekrasna. Nije ni ispravna ni pogrešna, ni dobra ili loša, ona je samo priča i to je sve. No, tu priču možemo promijeniti uz pomoć svijesti. Korak po korak, možemo se vratiti istini.

(adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({}); Kao mala djeca bili smo potpuno izvorni. Nikada se nismo pretvarali da smo nešto što nismo. Voljeli smo se igrati i istraživati, živjeti u trenutku i uživati u životu. Nitko nas nije učio da budemo takvi, takvi smo se rodili.

To je bila naša istinska priroda prije nego što smo naučili govoriti.

Kad ljudski um sazrije dovoljno da bi mogao shvatiti apstraktne pojmove, učimo ocjenjivati sve: ispravno ili pogrešno, dobro ili loše, lijepo ili ružno. Stvaramo priču o tome kakvi bismo trebali biti, u nju ulažemo svoju vjeru i priča za nas postaje istinitom.

U pozadini svih poruka koje čujemo kao djeca nalazi se tiha poruka koju nitko nikada ne izgovara, ali mi je ra-zumijemo: nije dobro biti to što jesam. Nisam dovoljno dobar.

Čim se složimo s tom porukom, prestajemo biti to što jesmo i počinjemo glumiti da smo ono što nismo, samo kako bismo udovoljili drugima, samo kako bismo se uklopili u sliku koju oni za nas stvaraju u skladu s vlastitom pričom.

Nikada ne možete biti ono što niste. Možete biti samo ono što jeste i to je sve. A upravo ste ovoga trenutka ono što jeste i to bez ikakva napora.

Ljudska se bića rađaju u istini, ali odrastaju vjerujući u laži. Jedna od najvećih laži u priči o čovječanstvu jest laž o našoj nesavršenosti.

To je samo priča, ali mi u nju vjerujemo i koristimo se tom pričom kako bismo se prosuđivali, kako bismo se kažnjavali i opravdavali svoje pogreške.

Savršeno je sve što je Bog stvorio. Ne uviđamo li vlastito savršenstvo, to je zato jer smo pozornost usmjerili na vlastitu priču. Laži sadržane u toj priči ne dopuštaju nam da uvidimo istinu. No, tu priču možemo promijeniti i vratiti se istini – uz pomoć svjesnosti.

 

Izvor: 2012-transformacijasvijesti.com

Šest rečenica važnijih od volim te

svetumeni | 15 Jun, 2017 14:30


 

 



“Volim te”. Jedna od najtraženijih rečenica na svijetu.

 

 

 Stvari koje su ljudi spremni učiniti kako bi čuli te dvije riječi iznenadile su nas u nebrojeno mnogo knjiga, filmova, pjesama, ali i u realnosti. Stvari koje će ljudi učiniti za nekoga tko ih voli jednako su zapanjujuće.

Zašto nam je toliko stalo da čujemo da nas netko voli? Možda zbog obećanja da zauzimate mjesto u nečijem srcu ili zbog saznanja da imate novi, poseban značaj u nečijem životu.

Često je to rečenica koja se izražava neposredno prije nego veza “ode” korak dalje, izraz koji podrazumijeva da je netko voljen zbog svih njegovih hirova, izgleda ili onoga što jest (dobre i loše strane, mane i nedostaci).

Ljudi uživaju u ideji da su nečije sve. Mi volimo biti voljeni.

Zašto je onda ljubav tako komplicirana stvar? Zašto osobe koje kažu da se vole često završe razdvojene? Zašto se brakovi završavaju? Zašto su ljubavne pjesme najčešće tužne? Zašto postoje slomljena srca?

Kako netko tko vam je u jednom trenutku bio sve na svijetu može postati stranac pa čak i neprijatelj?

Je li to zbog toga što je ljubav, na kraju, loša? Ili je ona prolazno osjećanje te samo neki ljudi imaju sreću da je iskuse cijeli život?

U ljubav treba vjerovati. Treba vjerovati u njezinu snagu i značaj u vezi. Međutim, potrebno je još više da bi veza dugo i dobro funkcionirala. Zbog ljubavi odnosno zaljubljenosti počinju mnogobrojne romanse, ali samo to ne čini da veza traje.

Postoji još šest rečenica koje su u vezama jednako važne kao i fraza iz našeg naslova. Rečenice koje bi svatko od nas trebao čuti od onih koji su nam bliski. Rečenice koje vam trebaju biti jednako važne kao i izjava ljubavi.

“Opraštam ti”

Značenje: Opraštam ti zbog svih stvari koje si napravio (napravila), a koje su me možda povrijedile. Opraštam ti stvari koje si rekao nakon dugog i napornog dana. Opraštam ti vremena kada nisi ni znao da si me povrijedio.

Opraštam ti sve pogreške. Opraštam ti i nadam se da ćeš i ti oprostiti meni, jer znam da nijedno od nas nije savršeno.


“Žrtvovat ću se za tebe”

Značenje: žrtvovat ću svoje vrijeme za tebe. Bit ću nesebična. U bolesti i zdravlju, moja spremnost da budem uz tebe neće se promijeniti. Bit ću uz tebe kada niko drugi nije i bit ću tu cijelim svojim bićem.

Moje žrtvovanje ne ovisi od tvog materijalnog, duhovnog ili nekog trećeg stanja već je tu zato što ti postojiš i što si netko tko je vrijedan da se za njega žrtvuje.

“Poštujem te”

Značenje: Poštujem te zbog onoga što si, a ne zbog onoga što osjećam da zaslužuješ. Poštujem te, jer zavrjeđuješ moje poštovanje, a ne zato što si to zaradio. Poštovat ću tvoja mišljenja i uzimat ću u obzir tvoja osjećanja.

Odnosit ću se prema tebi kao osobi koja ima svoja razmišljanja, nade, snove i želje. A ta razmišljanja, nade, snovi i želje bit će mi jednako važni kao i tebi.

“Podržavat ću te”

Značenje: Podržavat ću tvoje nade i snove. Uvijek ću ti “čuvati leđa”. Možeš se osloniti na mene.

Uvijek ću se pobrinuti da imaš ono što ti je potrebno: fizički, emotivno, duhovno i mentalno. Ja ću te podići kada padneš.

 

“Štitit ću te”

Značenje: Štitit ću te od zla. Štitit ću tvoje srce od bola. Štitit ću ideju o nama. Neću te ponižavati. Cijenim te i štitit ću te od svih loših svari. Neću dopustiti da te drugi obeshrabre.

U mom zagrljaju, rukama i srcu bit ćeš siguran. Ja ću biti tvoja sigurna luka i netko kome uvijek možeš vjerovati.

“Predana sam ti”

Značenje: Neću te napustiti. Uvijek ću biti tu za tebe. To će biti prioritet u mom životu.

Osvrtat ću se na naš početak, radit ću na našoj sadašnjosti i radovati se našoj budućnosti, jer smo mi nešto što želim da traje.

 

 

Autor: minimagazin.info

 

Prošlost je samo vrsta jeke

svetumeni | 14 Jun, 2017 16:01


 160×600 text-47 lijevo

Naša prošlost ne treba određivati našu sadašnjost i zasigurno ne ograničavati našu budućnost. Mi zaista možemo biti slobodni.

Trik je u tome da živimo život potpuno sadašnjosti, a ne dopustiti da prošlost kontrolira ono što radimo sada. Ali kako ćemo to učiniti?

Britanski filozof, pisac i motivacijski govornik, Alan Watts koristi primjer broda kako bi objasnio kakav utjecaj ima prošlost na ovaj trenutka.

Trag broda je u prošlosti, tijekom vremena se podsijećamo na njega, ali s vremenom on blijedi i stapa se ponovo s oceanom. Trag ne određuje gdje će brod ploviti to jednostavno pokazuje gdje je bio.

“Smatramo da je svijet ograničen i objašnjen svojom prošlošću. Skloni smo misliti da ono što se dogodilo u prošlosti određuje što će se sljedeće dogoditi i ne vidimo da je zapravo obrnuto! Ono što je uvijek izvor svijeta jest sadašnjost, prošlost ništa ne objašnjava. Prošlost se povlači za sadašnjošću poput brazde nekog broda, i na kraju nestaje.

Sad biste rekli da je očito da je – kada brod plovi oceanom i ostavlja brazdu iza sebe – brod uzrok brazde. Međutim, ako uđete u stanje uma koje, poput našeg, vjeruje u kauzalitet, vidite da je brazda uzrok broda! A to zacijelo tjera rep da maše psom!

Poanta je sljedeća: u prošlosti nikada nećete naći tajnu stvaranja svijeta. Nikad i nije bio stvoren u prošlosti. Jer uistinu ne postoji ništa – a nikad i nije postojalo ništa – do sadašnjosti! Nikad neće biti ničeg drugog, osim sadašnjosti. 

Život se uvijek događa sada, a prošlost je vrsta jeke, iznalaženja unutar sadašnjosti onoga što je sadašnjost prije učinila. Možemo reći: “O, dobro, možemo pogoditi što će sljedeće sadašnjost učiniti na osnovi onog što je učinila u prošlosti.” I to je istina: zbog onog što obično radi, možete naslutiti da će tako i nastaviti. No, ipak prošlost nije ta koja kontrolira sadašnjost više no što brazda kontrolira brod. Sada iz zapisa prošlosti možete proučavati
prirodu sadašnjosti i predvidjeti što bi ona mogla učiniti. Ali ponekad se iznenadite kad se dogodi nešto novo, kao što to svako malo i biva. Stvari uvijek počinju u neposrednom ovdje i sada.”

Dopuštanje obrascima naše prošlosti da kontroliraju naše trenutne odluke znači da svoj život živimo u potpunosti unatrag. Trošenje vremena na pričanje o prošlosti i fokusiranje na nju je tehnika distrakcije kako bi se izbjeglo življenje u sadašnjem trenutku.

Mi smo često ovisni o distrakcijama: naša elektronika, misli, prošlost, strah u medijima, novac i naše emocije. Hvatamo sjenku i skrivamo istinu od sebe samih. Mi smo sami razlog zašto u životu zaglavimo.

300×250 centar text-39

Sputavamo se kad se branimo, opravdavamo, kad zanemarujemo naše osjećaje, kad se skrivamo od istine i kad smo dopuštamo da nas prošlost kontrolira. Najmoćnija stvar koju možemo učiniti jest da odredimo svoj život na osnovu onoga što radimo upravo sada u ovom trenutku.

Koje projekte radite? Što radite kako bi ste bolje živjeli svoj život i živjeli svoje snove? Što radite kako biste pomogli svijetu oko sebe i ostavili snažno naslijeđe?

Ako ne znate gdje početi zapitajte se zašto ste ovdje? Koja je vaša svrha života? Što biste radili u svom životu da vas ništa ne koči?

Ako znate koje su to stvari onda smatrajte da je ovo što sad čitate znak koji ste čekali da počnete živjeti, upravo sada!

A svi vi koji već živite svoj život u snažnom pokretu, razmislite o dijeljenju svoje priče sa svijetom. Stavite video na youtube ili pokrenite blog. Možda vaš primjer u nekome probudi snažan preokret i inspiraciju za život! Poučavajte primjerom, pokazujte u svojim svakodnevnim radnjama tko ste i tko postajete. Koristite moć sinergije i osnažite ljude oko vas da također žive svoje živote u sadašnjosti.

Javite nam u komentarima što ćete učiniti upravo sada kako biste promijenili cijeli svoj život!

thespiritscience.net

Preuzeto sa : atma.hr

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11  Sledeći»
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb