Svet u meni

otvori vrata svoga srca

svetumeni | 11 Jul, 2017 10:48

prije nekoliko stoljeća, sedam redovnika sjedilo je u nekoj špilji, negdje u Aziji i meditiralo na bezuvjetnu ljubav, kakvu sam opisao u prethodnoj priči. Bili su tu njihov poglavar, njegov brat i njegov najbolji prijatelj. Četvrti redovnik bio je najljući poglavarov protivnik -jednostavno se ni u čemu nisu mogli složiti. Peti redovnik bio je vrlo star, tako star da se očekivalo kako će svakog trena umrijeti. Šesti redovnik bio je bolestan, pa je i on mogao svakoga trenutka umrijeti. Posljednji, sedmi redovnik, bio je potpuno beskoristan. Uvijek je glasno hr kao za vrijeme meditacije, nije pamtio riječi vandane. Čak ni redovničku odjeću nije nosio na ispravan način. Drugi su ga redovnici tolerirali i na neki mu način bili zahvalni što ih je učio strpljenju.

Jednoga je dana skupina razbojnika otkrila pećinu. Bila je na tako osamljenom mjestu, tako dobro skrivena da su je razbojnici htjeli pretvoriti u svoje sklonište, pa su odlučili pobiti redovnike. Poglavar je, srećom, bio vrlo uvjerljiv govornik. Uspio je - ne pitajte me kako nagovoriti razbojnike da puste redovnike. Osim jedno ga, kojega bi trebalo ubiti za primjer ostalima, tako da nikome ne padne na pamet da otkrije položaj pećine. To je najbolja pogodba koju je poglavar mogao dogovoriti s bandom. Poglavar je razmišljao nekoliko minuta o tome koga žrtvovati da bi ostali bili pušteni. U kratkom roku morao je donijeti tešku odluku...

Kada javno pripovijedam ovu priču, ovdje zastanem i pitam publiku: "Što mislite koga je poglavar izabrao?" Takva pitanja probude neke od mojih slušatelja koji spavaju tijekom predavanja. Tada ih podsjetim da je riječ o poglavaru, njegovu bratu, najboljem prijatelju, neprijate lju, starom redovniku, bolesnom redovniku od kojih su obojica na pragu smrti te o beskorisnom redovniku. Što mislite koga je izabrao?

Neki kažu, neprijatelja. "Ne", odgovaram im.

"Svog brata?"

"Krivo."

Obavezno mi spomenu beskorisnog redovnika - uh, kako smo zlobni! Nakon što se zabavim postavljajući im ovo pitanje, otkrijem im odgovor - poglavar nije mogao izabrati.

Njegova ljubav prema bratu bila je ni manje ni više nego jednaka ljubavi prema najboljem prijatelju, prema starom redovniku, bolesnom redovniku, pa čak i prema dobrom starom beskorisnom redovniku, kao i prema neprijatelju. Bezuvjetno je volio svakoga. Ovim je činom

Ljubav i predanost 51

također poručio svojim redovnicima: "Vrata moga srca uvijek će vam biti otvorena, bez obzira na to što učinite, ili tko ste."

Vrata poglavareva srca bila su širom otvorena svima, ljubavlju koja ne pravi razlike. Njegova ljubav prema samome sebi bila je potpuno jednaka ljubavi prema dru gima. Vrata njegova srca bila su otvorena i njemu samo me. Upravo zbog toga nije mogao izabrati između sebe i ostalih redovnika.

Podsjećam svoju židovsko-kršćansku publiku da njiho ve knjige kažu: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe". Ne više od sebe i ne manje od sebe, već kao samoga sebe. To znači, prema drugima se ophoditi kao prema sebi sa mima, a prema sebi, kao prema drugima.

Zašto većina moje publike smatra da je poglavar tre bao žrtvovati samoga sebe? Zašto u našoj kulturi uvijek žrtvujemo sebe, i zašto to držimo tako časnim? Zašto od sebe uvijek tražimo više, zašto smo tako kritični prema sebi i zašto se toliko kažnjavamo? Zbog jednog jedinog razloga: još nismo naučili voljeti sebe same. Ako vam je teško reći drugome: "Vrata moga srca otvorena su ti, što god učinio", tada ta teškoća nije ništa u usporedbi s tim da kažemo sami sebi: "Sebi, s kojim sam toliko blizak dugo, dugo vremena, meni - vrata moga srca i meni su otvorena, cijelome meni, što god učinio."

To je ono što smatram ljubavlju prema sebi samima i to se zove oprost. To znači izaći iz zatvora krivnje, to znači biti u miru sa sobom. I ako smognete hrabrosti da sebi kažete ove riječi, iskreno, u tišini svoga unutarnjeg prostora, tada ćete pojmiti uzvišenu ljubav. Svi jednom moramo izgovoriti te riječi, ili neke slične, iskreno i bez prenemaganja. Kada to napravimo, uvidjet ćemo da se dio nas samih, koji smo odbacili, dio nas koji je tako dugo živio u mraku, vratio nama samima. Osjećamo se ponov no potpunima i slobodnima da budemo sretni. Jedino voleći sebe same možemo spoznati što znači voljeti dru goga, ni manje, ni više.

I molim vas, zapamtite-, ne trebate biti savršeni i bez mane da biste sebi darovali takvu ljubav. Ako budete čekali savršenstvo, ono nikad neće doći. Stoga moramo otvoriti vrata svoga srca sebi samima, što god učinili. Kad jednom uđemo, postajemo savršeni.

Ljudi me često pitaju što je bilo sa sedam redovnika kada im je poglavar rekao da ne može izabrati.

No, ovdje priča prestaje. Meni se ipak čini da znam što se dogodilo. Kada je poglavar pojasnio razbojnicima zašto nije mogao izabrati između sebe i ostalih, pa im opisao značenje ljubavi i opraštanja, baš kao što sam ja to objasnio vama, razbojnike se to tako dojmilo da su pustili sve redovnike, i na kraju se i sami zaredili.

Izvod iz knjige autora Ajahna Brahma

"Krava koja je plakala i druge budističke priče o sreći"

Pročitajte još od istog autora i:

Priča o dve nakrivljene cigle

Krava koja je plakala