Svet u meni

Ljubomora predstavlja strah od gubitka ljubavi koji je zasnovan na pretpostavci da postoji neka treća osoba koja se vidi kao pretnja. Moguće je govoriti o racionalnoj i iracionalnoj ljubomori.

Racionalna ljubomora javlja se u situaciji( koja najčešće uključuje uplitanje treće osobe) koju procenjujemo kao ugrožavajuću za vezu u kojoj se nalazimo. U ovom slučaju, situacija se ne doživljava kao fatalna, nepodnošljiva i užasna već kao frustrirajuća i ugrožavajuća. Racionalna ljubomora se javlja onda kada verujemo da zaista postoji mogućnost da neko treći zadobije ljubav našeg partnera. Stoga, glavna funkcija ovog tipa ljubomore jeste pokušaj da se to spreči ali na način koji je društveno prihvatljiv i koji ne podrazumeva zastrašivanje, ponižavanje, pretnje itd. S obzirom da oko nas uvek postoje zanimljivi ljudi koji zaslužuju pažnju, određena doza straha te vrste je opravdana. Ona nas podseća da nam je stalo do voljene osobe i daje nam potrebnu energiju da svoj ljubavni odnos sačuvamo i zaštitimo.

Iracionalna ljubomora sa druge strane podrazumeva strah, bes i depresiju, opsesivno razmišljanje o tome gde je partner i sa kim. Ponašanje koje je posledica iracionalne ljubomore jeste proganjanje partnera, čitanje poruka u njegovom telefonu, traganje za dokazima koji će potvrditi uverenje da partner ima nekog drugog.

Iracionalna ljubomora se često manifestuje kroz ljutnju, partner se vidi kao krivac, kao onaj koji daje povoda, koji provocira i ponaša se zavodnički u prisustvu osoba suprotnog pola. Smisao ljutnje jeste menjanje ponašanja voljene osobe. Ovakvo ponašanje je međutim pogubno po ljubavni odnos. Zastrašivanjem i pretnjama ljubomorna osoba pokušava da veže partnera za sebe. Iz najbolje namere da sačuva ljubavni odnos, ona ovim ponašanjem zapravo zamara partnera i na taj način ubrzava raskid.

Kao što proizilazi iz ABC modela ( opisan u tekstu ABC model), emocije koje nas uznemiravaju nisu direktno posledica stvari koje nam se dešavaju već načina na koji razmišljamo o njima. Iracionalna ljubomora i nezdrave emocije koje su sa njom u vezi u osnovi imaju način razmišljanja koji možemo da sažmemo u nekoliko uverenja:

• Moram da imam garanciju da je moj parnter/partnerka zainteresovan/a samo za mene i da će me uvek voleti.
• Ako ja nisam jedini predmet interesovanja mog partner/partnerke, to je užasno i ja to ne mogu da podnesem.
• Ako me partner/partnerka ostavi zbog nekoga drugog to znači da ja nisam dovoljno dobar/a i da samnom nešto nije u redu.
• Ako me partner/ka ostavi zbog nekoga drugog to znači da je on/ona loš čovek.

Razmišljajući na ovaj način, ne preostaje vam ništa drugo nego da se osećate besno ili depresivno na svaki mali pokazatelj da niste centar sveta svog partnera/partnerke.

Ako želite da izađete iz ovog začaranog kruga optuživanja, prebacivanja, depresije i besa zapitajte se da li je zaista moguće u životu imati garant nečije ljubavi i vernosti?

Potraga za garancijom partnerove/partnerkine ljubavi je uzaludan posao koji sasvim sigurno vodi u očaj. Ako ne uspete sebi da dokažete da vam je partner/partnerka stopostotno veran/verna i da voli samo i jedino vas bićete očajni. S druge strane ako u nekoj situaciji i nađete željen dokaz, to vas neće dugo zadovoljiti i ubrzo nakon toga ćete nastaviti sa iracionalnim traženjem novih dokaza da ste vi i samo vi jedina osoba u životu svog partnera/partnerke. Upetljaćete se u začarani krug konstantnog traganja za dokazom partnerove ljubavi i osećanja straha i strepnje da ne ostanete bez voljene osobe.

I dok ste vi u večitom strahu da ćete ostati bez voljene osobe, dok ste uključeni u detektivske akcije kao biste uhvatili partnera na delu, dok čeprkate po njegovom telefonu…odustajete od šanse da uživate u tome što imate.

Da biste se oslobodili ovih negativnih emocija najbolje je da odustanete od iracionalnog razmišljanja da u životu morate biti sto posto sigurni u ljubav i vernost vašeg partnera/partnerke. Važno je napomenuti da odustajanje od ovakvog načina razmišljanja ne znači odustajanje od ljubavi, već formiranje jednog drugačijeg stava kojim ćete osloboditi sebe strahova koji vas parališu i kvare vaš emotivni život.

Ukoliko ovako rigorozno postavljeni zahtevi u odnosu na svoj ljubavni život (potreba za garancijom vernosti, stalnom pažnjom i ljubavlju) nisu ispunjeni često zaključujete da je to grozno, užasno i da to ne može da se podnese. Tipičan primer ovakvog razmišljanja je “ Kada bi moj dečko/devojka našao/našla nekog drugog to bi bilo užasno i ja to ne bih mogao/mogla da podnesem” Upravo ovakav način razmišljanja podstiče osobu da uradi sve što veruje da je u njenoj moći da spreči ovaj fatalni ishod i upliće se u niz aktivnosti koje su tipične za ljubomorne ljude kao što su neprestana sumnja, zahtevanje od partnera da sedi kući i ne izlazi nigde, stalno kritikovanje, špijuniranje i slično…

Ako pokušamo logički da raščlanimo ovo uverenje uvidećemo koliko je ono suprotno realnosti. Šta znači kada kažemo da nešto ne možemo da podnesemo? To znači upravo to, da ne možete! Kada nešto više ne možete da podnesete, koliko god to morbidno zvučalo, to znači da više niste ni živi. Dok god ste živi vi zapravo sve možete da podnesete, neke stvari lakše, druge teže ali ih svakako podnosite samim tim što ste i dalje živi. Dakle, čovek može sve da podnese pa i mogućnost da ostane bez partnera, bude prevaren itd… Naravno to je sve teško podneti ali nije nepodnošljivo samo po sebi! Ovo vam možda deluje kao igra reči ali zapravo ako prihvatite ovaj način razmišljanja možete da pomognete sebi da se oslobodite parališućeg straha povodom eventualnog gubitka osobe do koje vam je stalo. Na kraju krajeva, nema tih akcija koje možete da preduzmete koje će zaista ukloniti svaku šansu da vaš partner nađe nekog drugog. Ljudski život je takav da za malo šta možemo imati garant a naročito za to da li će sutra osoba koju volimo naleteti na nekoga zbog koga će nas ostaviti.

Ljubomora se vrlo često javlja kod osoba koje su uverene da ne vrede, da sa njima nešto nije u redu. Ljubomorna osoba ubeđena je da su svi oko nje lepši, bolji i privlačniji. Ona ima osećaj da nije dovoljno voljena ili da nije uopšte voljena. Uvek joj se čini da osobe sa strane lako mogu da zauzmu njeno mesto.

Zbog neprihvatanja sebe i niskog vrednovanja sopstvene ličnosti ovakve osobe su u konstantnom strahu da će neko ko je vredniji i bolji preoteti voljenu osobu. Kod ljubomornih osoba generalno preovladava jedan stav neprihvatanja sebe. Ljubomorne osobe sebe ne vole dovoljno i stoga im je teško za poverovati da neko drugi može da ih voli. Kao posledica ovog nedostatka ljubavi prema sebi javlja se sumnja da ih i partner ne voli dovoljno i da može da ih napusti u svakom trenutku. Dakle, u osnovi iracionalne ljubomore jeste jedna bazična nesigurnost i nedostatak ljubavi prema sebi.

Uverenje koje je takođe u osnovi iracionalne ljubomore i predstavlja siguran put ka nezdravim emocijama jeste uverenje da ako voljena osoba pokaže interesovanje za nekoga drugog ili nas izneveri to znači da je loša osoba. Takozvano «ubistvo iz strasti» posledica je upravo ovakvog načina razmišljanja. Ljubomorna osoba razmišlja „ti si loša osoba jer si me izneverio i ako nećeš biti moj, nećeš biti ničiji“

Kako osloboditi sebe iracionalne ljubomore i večitog sraha? Najsigurniji način jeste da iracionalni način razmišljanja koji je praćen nezdravim emocijama, zamenite zdravijim i racionalnijim razmišljanjem.

Racionalna uverenja su sledeća:

• Voleo bih da moj partner ostane samnom ali to ne znači da mora.
• Mogu biti srećan/srećna i bez njega, možda ne toliko kao kada sam sa njim/njom.
• Ne moram uvek da budem predmet pažnje svog partnera/partnerke i to što nisam ne znači da me on/ona ne voli.
• Ako me voljena osoba ostavi i ode sa drugim/drugom to nije ni užasno niti nepodnošljivo i ništa ne govori o mojoj ličnosti. Na osnovu toga ne mogu da zaključim da kao osoba manje vredim.
• Ako me voljena osoba ostavi to ne znači da je on/ona zla osoba vredna svake osude već da jednostavno više nismo jedno za drugo. Zašto da želim da budem sa nekim ko ne želi da bude samnom? Nema logike!

Mia Popić, REBT savetnica

Literatura: Formule ljubavi, Zoran Milivojevi

Preuzeto sa :

psiholoskikutak.com

Rad na sebi, rad na unaprijeđenju osobnog života, potraga za srećom, promjena načina života i promjena „loših“ navika je trenutno vrlo aktualna stvar, da ne kažemo da postoji izvjesna „opsesija“ oko toga. Živimo u vrijeme kad smo jako naglo i turbulentno suočeni s informacijama koje kruže po internetu, a koje nam govore o tome koliko je način života „starog sistema“ bio destruktivan kako za pojedinca tako i za čitavo čovječanstvo. Depresija, neispunjenost, bolesti i zagađenost, su nas gurnuli do kraja, te smo konačno shvatili da ne možemo tražiti sreću izvan sebe.

Tako počinje naša potraga za ispunjenjem i srećom, pronalaženjem smisla života. Imamo prilike učiti o tome kako upoznati sebe, kako osvijestiti naše ponašanje vođeno nesvjesnim obrascima prošlosti, kako promijeniti destruktivne navike i usmjeriti se zdravijem načinu života. U tim informacijama se prepoznajemo, uspoređujemo se s onima koji žive „zdravije i bolje“ i čini nam se da oni zbog toga žive bolji i sretniji život. Izbombardirani smo ovim informacijama. Postali smo kao zvijeri gladne da što više toga primjenimo u našim životima u nastojanju da „rješimo što više onoga što nije u redu u nama“.

Dobro, dobro, nije sunčan i vedar dan kao što ste zamišljali, ali zar da vam jedna kiša pokvari raspoloženje?

Svaki rad na sebi u pozadini ima dozu samokritičnosti. Prepoznajemo sve ono što „nije u redu“ u nama i oko nas i zaboravimo koliko već „jesmo u redu“. I onda nastojimo da ispravimo što više toga, slijedeći model života kakvog smo na neki način usvojili kao savršen. Zahtjevamo od nas samih da sljedimo globalne promjene i da se što prije promjenimo, strahujući da bi nas destruktivno ponašanje odvelo pogrešnim putem. Ali zašto ovo radimo? Zašto težimo tom idealizmu i savršenstvu?

Postoji nekakvo uvjerenje da kad bismo promijenili sve što vidimo da „nije u redu“ u nama i oko nas, da bismo onda postali sretni i ispunjeni i da tada ne bi više bilo problema s kojima bismo se trebali suočavati. Da ne bi bilo bola i patnje. Da bismo tada bili 24 sata na dan sretni, ispunjeni i spokojni.

Ali to nije tako.

Uvjerenje da postoji „problem“ i da ga treba „rješavati“, nameće našoj podsvjesti uvjerenje da smo stalno u „problemima“ i da stalno postoji potreba da se problemi rješavaju. I kao posljedica toga, vjerujemo da su „problemi“ odgovorni zato što nismo sretni, ispunjeni i zadovoljni u životu. I onda ili krivimo sebe što još nismo uspjeli riješiti te probleme, ili vjerujemo da će naše konačno oslobađanje nastati kada rješimo sve probleme. Ali dok god vjerujete da problemi postoje, dotle će problemi i postojati, pa ma koliko vodili „savršen“ život ili nastojali da ga pretvorite u „savršen“.

Naša percepcija je ta koja nas navodi da sebe doživljavamo kao nesavršena bića i da trebamo težiti savršenstvu. A mi već jesmo savršeni, samo nam je to teško percipirati, jer nam je fokus stalno na rješavanju problema koji nam potvrđuju da nismo savršeni. Mi zapravo stalno tražimo potvrde koje nam trebaju reći da smo vrijedni da budemo savršeni. Sva kreacija jest savršena, ma koliko da nam je to teško razumjeti iz ovog stanja svijesti. Čak i destruktivno ponašanje, jer i to je dio kreacije i procesa evolucije i unaprijeđenja.

Poanta priče je – ne morate biti „savršeni“ da biste bili sretni!

Ne tražite razloge da budete neispunjeni i nesretni. Ne morate čekati da riješite sve ono što vidite da biste trebali riješiti u sebi – kako bi vaša realnost postala savršena. Ne morate istrijebiti svaku „lošu“ stvar u sebi da biste postali sretni.

Vi ste sada i ovdje i uprkos svemu, vi možete izabrati ovaj trenutak sada – kako bi bili ispunjeni i sretni. Vaša realnost nikad neće biti „savršena“, sve dok vi vašu realnost doživljavate „nesavršeno“.

Koncept „dostizanja savršenstva“ je konačnost. U našem umu, to je momenat u budućnosti koji trebamo doseći kako bi se naša patnja i bol završili, kako bismo bili bezgrešni. Naš um dostizanje tog momenta vidi kao vremensku prepreku koju treba proći da bi stigli tamo negdje u budućnost, koja će biti mnogo bolja i ljepša, koja će u našem uvjerenju biti „savršena“. To je samo iluzija. Savršenstvo je u promjeni, a ne u konačnosti.

Svijest teži evoluciji. Ako bi svijest dostigla savršenstvo, to bi bio momenat u kojem ona više ne bi mogla dalje evoluirati. Što bi se desilo nakon toga? Samouništenje? Ili daljnja ekspanzija? U tom slučaju nema konačnosti.

Jedina konačnost koja postoji je promjena.

Živite promjenu. Živite trenutak. Osjetite to savršenstvo u svakom momentu vašeg postojanja.

Nema tog „problema“ niti razloga zbog kojeg trebate dopustiti da se osjećate loše i da to loše osjećanje bude definicija vaše svakodnevnice. Naravno, uvijek postoje stvari koje vam se neće svidjeti, ali te stvari nisu razlog da budete generalno „nesretni“. Možete se rastužiti, biti bijesni, osjećati se beznadežno. To je sve u redu. To je tu sa razlogom. Naše reakcije bola na nešto što nam se ne sviđa nisu dio „nesavršenstva“. Baš naprotiv. Ove su dio našeg savršenog “kompasnog sistema” koji nam daje signale i usmjerava nas ka daljoj promjeni i rastu. To su signali koji nam pokazuju što je to što možemo dalje transformirati i pretvoriti ga u nešto predivno. Ne kaže se bez razloga da smo kreatori naših života.

Zamislite biljku koja raste i koja nailazi na prepreku. Njoj ta prepreka može za trenutak poremetiti proces rasta, ali je neće spriječiti da raste i razvija se. Ona se može izviti, preusmjeriti svoj rast i zaobići prepreku. I izrasti u prelijepo drvo. Snaga koja joj je bila potrebna da nadjača prepreku, stvorit će snažno drvo s predivnim plodovima. Može čak i uništiti prepreku, razarajući svojom snagom i jačinom čak i betonski zid. Sjeme tih plodova će pasti na zemlju i stvoriti još jače i naprednije biljke.

I mi smo kao biljke. Cijela povijest čovječanstva je kao ta biljka koja je rasla zaobilazeći prepreku.

Naše sazrijevanje i razvoj su mnogo suptilniji i sporiji nego što nam se čini. Naš logički um nam pravi prepreke, jer od nas traži da odjednom sve promijenimo, žudeći da se konačno oslobodimo bola. Ali bol neće nestati čak i kada budete jednog dana ostvarili taj „savršen“ život za kojim tragate.

Promjeniti će se samo vaša percepcija bola i način na koji ćete se nositi s bolom.

Nema tog argumenta koji vas sprječava da se probudite veseli i nasmijani. Prihvatite sebe u cijelosti, shvatite da je sve ono što kod sebe vidite „nesavršeno“ – samo jedna iluzija. Vi već jeste savršeni, takvi kakvi jeste, pa čak iako vam je teško to shvatiti, to vas ne treba sprječavati da uživate u svom postojanju. Budite sretni i veseli, napravite taj jedan „klik“ u glavi kad se nađete pred onim što vidite kao problem.

Sljedeći put kad se nađete pred problemom podsjetite sebe sljedećim rečenicama:

(Mala napomena: Možete primjetiti kako su prve tri rečenice upotrebljene s negacijom, koja ne bi trebala postojati kad su afirmacije u pitanju. Nakon toga slijede afirmacije u potvrdnom obliku. Kad se loše osjećamo, lakše nam je da kroz ovakvu transformaciju rečenica premostimo jaz između lošeg i dobrog raspoloženja i popnemo se na vidikovac dobrog raspoloženja.)

„Nema tog razloga niti problema koji me sprječavaju da se osjećam ispunjeno i sretno. Ne mora sve biti savršeno da bih ja bio sretan. Ne moram ja biti savršen da bih bio sretan. Ja jesam sretan. Stoga, ja već jesam savršen.“

Uživajte u promjeni!

Izvor: Aniko Budai, majkazemlja.com

Grupa bivših studenata, sada već uspešnih poslovnih ljudi, okupila se i posetila jednog starog profesora s fakulteta. Razgovor je ubrzo prerastao u pritužbe o umoru, iscrpljenosti, stresu na poslu, u porodici i na svakom životnom koraku.

Profesor ih je slušao s punom pažnjom i saosećanjem.

“Čini mi se da vam treba šoljica dobrog čaja”, rekao je i povukao se u kuhinju.

Vratio se s velikim loncem iz kojeg se pušio čaj i celim asortimanom šoljica. Svaka je bila drugačija. Bilo je tu porculanskih, plastičnih, staklenih, papirnih, kristalnih, keramičkih … Neke su izgledale skupoceno, kao da su stigle s dvora poslednjeg kineskog cara, druge su izgledale sasvim obično, treće su bile okrnjene i polupane …

“Poslužite se”.

Kad su svi bivši studenti imali šoljicu u ruci, profesor je primetio:

“Lepe i skupocene začas su planule. Na stolu su ostale, nedirnute, ružne, obične i jeftine šoljice. Za sebe želite samo najbolje, što vam je ujedno i izvor stresa. A, ipak, izgled šoljice ne doprinosi ukusu. Lepša posuda obično je samo skuplja, a katkad i zamagljuje ono što ispijamo. Svima vam je u stvari bila potrebna dobar čaj, a ne šoljica. Ipak ste posegnuli za najboljom. A, onda ste nastavili mjerkajući tuđe šoljice.

Kad se uhvatite u vrtlog stresa i nezadovoljstva, setite se da je čaj poput života. A posao, novac i položaj u društvu … poput šoljice. Šoljica ne definiše, niti menja kvalitet života koji živimo. Ponekad, koncentrišući se samo na šoljicu, propustimo uživanje u čaju.

Pijete čaj, a ne šoljicu.

Najsrećniji ljudi nemaju sve najbolje, oni izvuku najbolje od svega. Žive jednostavno, govore ljubazno, vole velikodušno… “

Preuzeto sa:

http://wp.me/p7McO2-5zO 

Jednog sasvim običnog dana rešio sam da ODUSTANEM. Odjednom sam rešio da dignem ruke od posla, od svoje veze, i od svoje duhovnosti. Zapravo, rešio sam da odustanem od života.

Ali, pre nego što sam rešio da to definitivno uradim, otišao sam u šumu na poslednju šenju sa Bogom.

Rekao sam: „Bože, možeš li da mi daš jedan dobar razlog da ne odustanem?“

„Pogledaj oko sebe. Da li vidiš paprat i bambus?“ pitao me je on.

„Da“ odgovorio sam.

„Kada sam ih zasadio, dobro sam brinuo o njima. Pazio sam da budu na mestu gde ima sunca, zalivao sam ih. Paprat je baš brzo rasla. Brzo je prekrila tlo. Ali, od bambusa ništa. Ipak, nisam dizao ruke od njega. Sledeće godine, paprati je bilo još više, a od bambusa ni traga ni glasa. Ipak nisam odustajao. I treća godina bila je ista, kao i četvrta. Ja nisam odustajao. Onda, pete godine je mala sadnica bambusa iznikla. U poređenju sa paprati bila je ništavna. Ali, samo šest meseci kasnije, bambus je izrastao preko tri metra. Pet godina mu je trebalo da pruži korenje koje ga je ojačalo i omogućilo mu da raste. Uostalom, ja ne bih stvorio ništa što nema šanse za preživljavanje. Znaš li da si i ti u vreme dok si patio zapravo pružao svoje korenje? Kao što nisam dizao ruke od bambusa, ne dižem ih ni od tebe“ rekao mi je Bog.

„Ne upoređuj se sa drugima. Bambus ima sasvim drugačiju svrhu od paprati, ali obe biljke čine šumu lepšom. Doći će i tvoje vreme. I ti ćeš porasti“.

„Koliko treba da porastem?“ pitao sam ja.

„A koliko će bambus porasti?“ uzvratio je on.

„Verovatno koliko god može“ rekao sam.

„Upravo tako. Učini me ponosnim pa i ti porasti koliko god možeš“ rekao mi je Bog.

Izvor:

dobrarec.rs

Mihail Labkovski, popularni ruski psiholog, poručuje roditeljima kako odabrati školu, treba li raspravljati s učiteljima i u kojem trenutku dijete stvarno treba ostaviti na miru

Savjet br. 1

Prije škole djecu ne treba ničim opterećivati. Nikakav šah, strani jezici i intelektualni razvoj. Do 6-7 godina mozak djeteta fiziološki nije spreman primati veliki opseg informacija. Vi ćete izgubiti novac, a dijete – djetinjstvo.

Savjet br. 2

Nemojte za prvaša tražiti “jaku školu”. U nižim razredima za dijete je najvažnije postići psihološki komfor. Zato odaberite normalnu školu, blizu kuće. Dijete neće trošiti vrijeme i snagu na odlazak i povratak, i lakše će mu biti graditi odnose s poznanicima iz razreda ako žive u susjedstvu.

Savjet br. 3

Prva učiteljica ne treba biti “stroga” nego dobra. Trebate adekvatnu učiteljica koja voli djecu i radi u školi jer voli taj posao. Zato otiđite u proljeće u obližnju školu i raspitajte se kod roditelja djece četvrtog razreda.

Savjet br. 4

Škola je odgovornost vašeg djeteta, a ne vaša. Možete uzeti odmor prva dva tjedna na početku prvog razreda, a onda se dogovorite s djetetom: “Mene tvoja škola ne uznemirava, a ja neću uznemiravati tebe.”

Savjet br. 5

Prestanite zapitkivati što je bilo na svakom satu i pretjerano reagirati na ocjene. Ako dijete želi razgovarati o školi, razgovarajte; ako ne želi – ne treba mu kliještima izvlačiti riječi iz usta.

Savjet br. 6

Domaći ne treba raditi s djetetom, školsku torbu mu ne treba spremati, je li nešto zaboravilo, ne trebate vi o tome voditi računa. Ako vi sve radite umjesto njega, to u budućnosti neće biti mali problem.

Savjet br. 7

Naravno da svom djetetu možete pomoći. Principijelno pitanje u tome jest tko je prvi počeo. To treba biti dijete. Ono treba pitati:”Mama, ja ovo ne razumijem?”. A ne da vi malo-malo pa prilazite i pitate je li sve u redu. Ako dijete ne pita ništa, znači da je sve u redu.

Savjet br. 8

Ako učitelj nije dobar za vaše dijete, problem se mora rješavati. Probajte prvo razgovarati s učiteljem, zatim s direktorom, ako nema koristi – idite dalje. Možete dijete prebaciti u drugi razred pa čak i školu. Ni u kom slučaju dijete ne treba ostavljati u stanju dugog konstantnog stresa.

Savjet br. 9

Pubertet je najteži period u životu vašeg djeteta. Počinje između 12. i 14. i traje do 15-16. godine. To je vrijeme složenih psihičkih i fizičkih promjena, otuda hormonalni disbalans, psihološki problemi, umor. Uz to, upravo u to doba djeca polažu prijemne ispite. Dijete može lošije učiti, od odlikaša postati “trojkaš”. Moj savjet glasi: ako ne želite konflikte i teže probleme – ostavite dijete na miru. Vaš zadatak je da to vrijeme prođe što mirnije i što brže dok se kaos ne završi.

160×600 text-47 lijevo

(adsbygoogle=window.adsbygoogle||[]).push({}); Savjet br. 10

Ne treba dolaziti u otvoren konflikt sa školom – vrlo vjerojatno ćete izgubiti bitku. Kada vas pozovu na razgovor i budu pričali o jakoj školi, složenom programu i potrebi da se pozabavite djetetom – ne suprotstavljajte se. Složite se. I nastavite raditi po svome.

Savjet br. 11

Nije neophodno razvijati djetetove talente ako to dijete ne želi. Talent treba pružati radost, a ne se iskorištavati. Ne treba se naprezati, tražiti pedagoge ne bi li netko dao odgovor na pitanje “što čuči u njemu?” Najčešće ne čuči ništa posebno i u tome nema ničeg tragičnog.

Savjet br. 12

Najvažnije je da naučite svoje dijete prihvaćati ne očekujući od njega ništa. Nije važno kako uči, volite ga onakvo kakvo jest i što god da radi. Da, kad bude imao 15, bit će teže nego kad mu je bilo pet. Dijete ne treba u vama izazivati odbijanje. Ali kako bi bilo tako, trebate prvo voljeti sebe.

Preuzeto sa:

 Atma - portal  za novo doba 

Izvor: 

detinjarije.com

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi
• Administracija

• I iz izolacije protiv korone
• Osmehom protiv korone :)
• hej, Vučiću!
• Par isceljujucih seansi
• Spavanje i san i šta kada neće na oči

• Na putu promene [25]
• O autoru [2]
• Pričam ti priču [23]
• Psihologija defektologija roditeljstvo [42]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom