Svet u meni

Odlomak iz knjige "Prividjanja"

svetumeni | 03 Septembar, 2017 17:41

Bijaše jednom učitelj na ovom svijetu, Rođen u svetoj zemlji Indijane, podignut među mističnim brežuljcima istočno od Fort Waeyna. U svijetu

ovom učio je u javnim školama Indijane, a kako je porastao i preko svog zanata automehaničara. Ali učitelj je imao i znanja iz drugih zemalja i drugih

škola i iz drugih života koje je proživio, Sjetio se svih njih i sjećanje ga učini mudrim i snažnim, tako da drugi vidješe njegovu snagu i dolažaše kod

njega po savjet.

Učitelj vjerovaše da ima moć da pomogne sebi i svim ljudima i kako povjerova tako i bi; I svi vidješe njegovu moć i dolaziše kod njega da ih

oslobodi nevolja i svih njihovih boleština. On vjerovaše da svatko o sebi može misliti kao o sinu božjemu i kako povjerova tako i bi; I sve radionice

i garaže gdje je radio bijahu prepune onih koji su tražili njegovo učenje, Njegov dodir, a na ulicama čekaše oni sa žudnjom da ih možda samo njegova sjenka

u prolazu takne i promjeni im živote. Moralo je i to vrijeme proći, jer zbog gomila svijeta Nekoliko nadzornika i upravitelja zamoliše učitelja da ostavi

alate i krene svojim putem, jer tako se gusto tiskala gomila oko njega da ni on niti ostali mehaničari nisu imali mjesta za rad na automobilima.

I tako on krene iz grada, a ljudi koji su ga pratili počeše ga zvati mesijom i čudotvorcem, i kako u to povjerovaše tako i bi;... I ako bi došlo

do oluje dok im je govorio niti kap kiše nebi pala na glave njihovih slušalaca, a posljednji od mnoštva čuo bi njegove riječi isto tako jasno kao i prvi,

usprkos munja i gromova na nebu;... A uvijek im je govorio u alegorijama. Govorio im je: "U svakom od nas počiva moć prihvaćanja zdravlja i bolesti, bogatstva

i siromaštva, slobode i robstva... Mi o tome odlučujemo, a ne drugi". Jedan mlinar reče: "Lake su to riječi za tebe učitelju! Ti ideš putem kojim mi ne

idemo i ne moraš raditi mukotrpno kao i mi; U ovom svijetu čovjek mora raditi da bi živio".

Učitelj mu odgovori pričom: "Jednom življaše naselje nekih bića na dnu velike kristalne rijeke. Tok rijeke tiho je prelazio preko svih njih,

mladih i starih, bogatih i siromašnih, dobrih i loših; Rijeka je tekla svojim putem poznavajući samo svoj sopstveni kristalni tok... Svako od bića držalo

se na svoj način čvrsto uz grančice i stjenje riječnog dna, jer to je bio način njihova života, a opiranje toku nešto što su učili od samog rođenja.

Napokon jedno od bića reće: "Dosta mi je ovakvog života! Iako to ne mogu vidjeti vlastitim očima vjerujem da rijeka zna kuda ide; Opustit ću se i neka

me odnese kamo god hoće. Držeći se ovako umrijet ću od dosade". Ostala bića se nasmijaše i rekoše: "Budalo!,, Pusti se samo, i ta rijeka koju obožavaš

bacit će te izubijanog i isprevrtanog preko stijenja i umrijet ćeš brže nego od dosade;.. Ali on ih i ne sasluša i duboko uzdahnuvši opusti se, a rijeka

ga odmah isprevrta i izubija preko stjenja;.. Ali vremenom kako je biće odbijalo da se ponovo prihvati dna rječni tok ga podiže i ono ne bješe više ranjavano;..

A bića nizvodno za koje je bio stranac zavikaše: "Gle čuda! Biće slično nama, ali leti... Eto mesije koji je došao da nas sve spasi;... A biće nošeno rijekom

reče: Ja nisam veći mesija od vas; Rijeci je zadovoljstvo da nas oslobodi i uzdigne, samo ako se na to usudimo. Naš istinski cilj je ovo putovanje, ova

avantura". Ali oni još vikahu, Spasitelju! Stalno pripijeni uz stijene, a kada ponovo pogledaše on bješe otplovio i tako ostahu sami ispredajući legende

o spasitelju.

I taj dan dođe kada učitelj uvidje da ga mnoštva ljudi pritiskaju, svakim danom sve više i više, zbijeniji, bliži, bješnji;... I uvidje kako

ga primoravaju da ih neumorno liječi i utoljava njihovu glad; Uvijek novim čudima, da za njih uči, njihove živote živi;.. I stoga Tog dana on krenu sam

k izdvojenom vrhu brijega, I tamo se molio:... I u svom srcu reče;... Beskrajno zračno biće!... ako je volja tvoja dopusti da me sudbina ova mimoiđe, dopusti

da napustim nemogući zadatak. Ne mogu živjeti život druge duše, a ipak deset tisuća njih me me preklinje za život. Žao mi je što sam dopustio da se to

dogodi; I ako je volja tvoja dopusti mi da se vratim svojim motorima i alatu i da živim kao i svi ostali ljudi.

I glas mu se obrati na tom vrhu, glas ni muški ni ženski , ni tih ni glasan,glas beskrajno nježan; I taj glas mu reče: "Ne moja, već tvoja volja

biće!, Jer tvoja je volja Biče isto što i moja; Idi svojim putem kao i drugi ljudi i budi sretan na ovom svijetu".

Čuvši to učitelj se obradova i zahvali, siđe sa brijega pjevušeći neku mehaničarsku pjesmicu;... I kada ga rulja pritisnu sa svojim nedaćamatražeći

da ih liječi i da za njih uči i neprekidno da ih svojim razumjevanjem hrani i da ih svojim čudima zabavlja;... On se osmjehne mnoštvu i ljubazno im reče:

"Odustajem;... Za trenutak mnoštvo ostade nijemo u čudu. I on im se obrati: "Ako bi čovjek rekao bogu da mu je najveća želja da pomogne napaćenom svijetu

bez obzira na osobnu žrtvu i Bog mu odgovori kazujući što treba činiti, da li on to i treba učiniti? Svakako učitelju! Povikaše mnogi. Ako to Bog traži

i paklene muke za njega treba da su zadovoljstvo! Bez obzira kakve su to muke, i koliko težak je zadatak; Čast da bude obješen, slava da bude pribijen

na drvo i spaljen ako je to volja božja", Rekoše oni. A što bi učinili? Učitelj se obrati mnoštvu; Ako bi vam Bog rekao pravo u lice! Naređujem ti da budeš

sretan na ovom svijetu dok god živiš; Što bi onda učinili"? I gomila zanjemje, ni glasa ni šuma se ne ču po brdima i dolinama gdje se skupiše i učitelj

reče u tišini: "Na putu vlastite sreće naći ćemo učenje zbog kojega smo izabrali ovaj život; I to je ono što sam danas naučio i sada vas ostavljam da idete

vlastitim putem svojom voljom; I on krenu svojim putem kroz gomilu i napusti je vrativši se svakodnevnom svijetu ljudi i mašina.

Odlomak iz knjige : „Prividjanja neodlučnog mesije „, Ričarda Baha