Svet u meni

Ljubomora predstavlja strah od gubitka ljubavi koji je zasnovan na pretpostavci da postoji neka treća osoba koja se vidi kao pretnja. Moguće je govoriti o racionalnoj i iracionalnoj ljubomori.

Racionalna ljubomora javlja se u situaciji( koja najčešće uključuje uplitanje treće osobe) koju procenjujemo kao ugrožavajuću za vezu u kojoj se nalazimo. U ovom slučaju, situacija se ne doživljava kao fatalna, nepodnošljiva i užasna već kao frustrirajuća i ugrožavajuća. Racionalna ljubomora se javlja onda kada verujemo da zaista postoji mogućnost da neko treći zadobije ljubav našeg partnera. Stoga, glavna funkcija ovog tipa ljubomore jeste pokušaj da se to spreči ali na način koji je društveno prihvatljiv i koji ne podrazumeva zastrašivanje, ponižavanje, pretnje itd. S obzirom da oko nas uvek postoje zanimljivi ljudi koji zaslužuju pažnju, određena doza straha te vrste je opravdana. Ona nas podseća da nam je stalo do voljene osobe i daje nam potrebnu energiju da svoj ljubavni odnos sačuvamo i zaštitimo.

Iracionalna ljubomora sa druge strane podrazumeva strah, bes i depresiju, opsesivno razmišljanje o tome gde je partner i sa kim. Ponašanje koje je posledica iracionalne ljubomore jeste proganjanje partnera, čitanje poruka u njegovom telefonu, traganje za dokazima koji će potvrditi uverenje da partner ima nekog drugog.

Iracionalna ljubomora se često manifestuje kroz ljutnju, partner se vidi kao krivac, kao onaj koji daje povoda, koji provocira i ponaša se zavodnički u prisustvu osoba suprotnog pola. Smisao ljutnje jeste menjanje ponašanja voljene osobe. Ovakvo ponašanje je međutim pogubno po ljubavni odnos. Zastrašivanjem i pretnjama ljubomorna osoba pokušava da veže partnera za sebe. Iz najbolje namere da sačuva ljubavni odnos, ona ovim ponašanjem zapravo zamara partnera i na taj način ubrzava raskid.

Kao što proizilazi iz ABC modela ( opisan u tekstu ABC model), emocije koje nas uznemiravaju nisu direktno posledica stvari koje nam se dešavaju već načina na koji razmišljamo o njima. Iracionalna ljubomora i nezdrave emocije koje su sa njom u vezi u osnovi imaju način razmišljanja koji možemo da sažmemo u nekoliko uverenja:

• Moram da imam garanciju da je moj parnter/partnerka zainteresovan/a samo za mene i da će me uvek voleti.
• Ako ja nisam jedini predmet interesovanja mog partner/partnerke, to je užasno i ja to ne mogu da podnesem.
• Ako me partner/partnerka ostavi zbog nekoga drugog to znači da ja nisam dovoljno dobar/a i da samnom nešto nije u redu.
• Ako me partner/ka ostavi zbog nekoga drugog to znači da je on/ona loš čovek.

Razmišljajući na ovaj način, ne preostaje vam ništa drugo nego da se osećate besno ili depresivno na svaki mali pokazatelj da niste centar sveta svog partnera/partnerke.

Ako želite da izađete iz ovog začaranog kruga optuživanja, prebacivanja, depresije i besa zapitajte se da li je zaista moguće u životu imati garant nečije ljubavi i vernosti?

Potraga za garancijom partnerove/partnerkine ljubavi je uzaludan posao koji sasvim sigurno vodi u očaj. Ako ne uspete sebi da dokažete da vam je partner/partnerka stopostotno veran/verna i da voli samo i jedino vas bićete očajni. S druge strane ako u nekoj situaciji i nađete željen dokaz, to vas neće dugo zadovoljiti i ubrzo nakon toga ćete nastaviti sa iracionalnim traženjem novih dokaza da ste vi i samo vi jedina osoba u životu svog partnera/partnerke. Upetljaćete se u začarani krug konstantnog traganja za dokazom partnerove ljubavi i osećanja straha i strepnje da ne ostanete bez voljene osobe.

I dok ste vi u večitom strahu da ćete ostati bez voljene osobe, dok ste uključeni u detektivske akcije kao biste uhvatili partnera na delu, dok čeprkate po njegovom telefonu…odustajete od šanse da uživate u tome što imate.

Da biste se oslobodili ovih negativnih emocija najbolje je da odustanete od iracionalnog razmišljanja da u životu morate biti sto posto sigurni u ljubav i vernost vašeg partnera/partnerke. Važno je napomenuti da odustajanje od ovakvog načina razmišljanja ne znači odustajanje od ljubavi, već formiranje jednog drugačijeg stava kojim ćete osloboditi sebe strahova koji vas parališu i kvare vaš emotivni život.

Ukoliko ovako rigorozno postavljeni zahtevi u odnosu na svoj ljubavni život (potreba za garancijom vernosti, stalnom pažnjom i ljubavlju) nisu ispunjeni često zaključujete da je to grozno, užasno i da to ne može da se podnese. Tipičan primer ovakvog razmišljanja je “ Kada bi moj dečko/devojka našao/našla nekog drugog to bi bilo užasno i ja to ne bih mogao/mogla da podnesem” Upravo ovakav način razmišljanja podstiče osobu da uradi sve što veruje da je u njenoj moći da spreči ovaj fatalni ishod i upliće se u niz aktivnosti koje su tipične za ljubomorne ljude kao što su neprestana sumnja, zahtevanje od partnera da sedi kući i ne izlazi nigde, stalno kritikovanje, špijuniranje i slično…

Ako pokušamo logički da raščlanimo ovo uverenje uvidećemo koliko je ono suprotno realnosti. Šta znači kada kažemo da nešto ne možemo da podnesemo? To znači upravo to, da ne možete! Kada nešto više ne možete da podnesete, koliko god to morbidno zvučalo, to znači da više niste ni živi. Dok god ste živi vi zapravo sve možete da podnesete, neke stvari lakše, druge teže ali ih svakako podnosite samim tim što ste i dalje živi. Dakle, čovek može sve da podnese pa i mogućnost da ostane bez partnera, bude prevaren itd… Naravno to je sve teško podneti ali nije nepodnošljivo samo po sebi! Ovo vam možda deluje kao igra reči ali zapravo ako prihvatite ovaj način razmišljanja možete da pomognete sebi da se oslobodite parališućeg straha povodom eventualnog gubitka osobe do koje vam je stalo. Na kraju krajeva, nema tih akcija koje možete da preduzmete koje će zaista ukloniti svaku šansu da vaš partner nađe nekog drugog. Ljudski život je takav da za malo šta možemo imati garant a naročito za to da li će sutra osoba koju volimo naleteti na nekoga zbog koga će nas ostaviti.

Ljubomora se vrlo često javlja kod osoba koje su uverene da ne vrede, da sa njima nešto nije u redu. Ljubomorna osoba ubeđena je da su svi oko nje lepši, bolji i privlačniji. Ona ima osećaj da nije dovoljno voljena ili da nije uopšte voljena. Uvek joj se čini da osobe sa strane lako mogu da zauzmu njeno mesto.

Zbog neprihvatanja sebe i niskog vrednovanja sopstvene ličnosti ovakve osobe su u konstantnom strahu da će neko ko je vredniji i bolji preoteti voljenu osobu. Kod ljubomornih osoba generalno preovladava jedan stav neprihvatanja sebe. Ljubomorne osobe sebe ne vole dovoljno i stoga im je teško za poverovati da neko drugi može da ih voli. Kao posledica ovog nedostatka ljubavi prema sebi javlja se sumnja da ih i partner ne voli dovoljno i da može da ih napusti u svakom trenutku. Dakle, u osnovi iracionalne ljubomore jeste jedna bazična nesigurnost i nedostatak ljubavi prema sebi.

Uverenje koje je takođe u osnovi iracionalne ljubomore i predstavlja siguran put ka nezdravim emocijama jeste uverenje da ako voljena osoba pokaže interesovanje za nekoga drugog ili nas izneveri to znači da je loša osoba. Takozvano «ubistvo iz strasti» posledica je upravo ovakvog načina razmišljanja. Ljubomorna osoba razmišlja „ti si loša osoba jer si me izneverio i ako nećeš biti moj, nećeš biti ničiji“

Kako osloboditi sebe iracionalne ljubomore i večitog sraha? Najsigurniji način jeste da iracionalni način razmišljanja koji je praćen nezdravim emocijama, zamenite zdravijim i racionalnijim razmišljanjem.

Racionalna uverenja su sledeća:

• Voleo bih da moj partner ostane samnom ali to ne znači da mora.
• Mogu biti srećan/srećna i bez njega, možda ne toliko kao kada sam sa njim/njom.
• Ne moram uvek da budem predmet pažnje svog partnera/partnerke i to što nisam ne znači da me on/ona ne voli.
• Ako me voljena osoba ostavi i ode sa drugim/drugom to nije ni užasno niti nepodnošljivo i ništa ne govori o mojoj ličnosti. Na osnovu toga ne mogu da zaključim da kao osoba manje vredim.
• Ako me voljena osoba ostavi to ne znači da je on/ona zla osoba vredna svake osude već da jednostavno više nismo jedno za drugo. Zašto da želim da budem sa nekim ko ne želi da bude samnom? Nema logike!

Mia Popić, REBT savetnica

Literatura: Formule ljubavi, Zoran Milivojevi

Preuzeto sa :

psiholoskikutak.com

Rad na sebi, rad na unaprijeđenju osobnog života, potraga za srećom, promjena načina života i promjena „loših“ navika je trenutno vrlo aktualna stvar, da ne kažemo da postoji izvjesna „opsesija“ oko toga. Živimo u vrijeme kad smo jako naglo i turbulentno suočeni s informacijama koje kruže po internetu, a koje nam govore o tome koliko je način života „starog sistema“ bio destruktivan kako za pojedinca tako i za čitavo čovječanstvo. Depresija, neispunjenost, bolesti i zagađenost, su nas gurnuli do kraja, te smo konačno shvatili da ne možemo tražiti sreću izvan sebe.

Tako počinje naša potraga za ispunjenjem i srećom, pronalaženjem smisla života. Imamo prilike učiti o tome kako upoznati sebe, kako osvijestiti naše ponašanje vođeno nesvjesnim obrascima prošlosti, kako promijeniti destruktivne navike i usmjeriti se zdravijem načinu života. U tim informacijama se prepoznajemo, uspoređujemo se s onima koji žive „zdravije i bolje“ i čini nam se da oni zbog toga žive bolji i sretniji život. Izbombardirani smo ovim informacijama. Postali smo kao zvijeri gladne da što više toga primjenimo u našim životima u nastojanju da „rješimo što više onoga što nije u redu u nama“.

Dobro, dobro, nije sunčan i vedar dan kao što ste zamišljali, ali zar da vam jedna kiša pokvari raspoloženje?

Svaki rad na sebi u pozadini ima dozu samokritičnosti. Prepoznajemo sve ono što „nije u redu“ u nama i oko nas i zaboravimo koliko već „jesmo u redu“. I onda nastojimo da ispravimo što više toga, slijedeći model života kakvog smo na neki način usvojili kao savršen. Zahtjevamo od nas samih da sljedimo globalne promjene i da se što prije promjenimo, strahujući da bi nas destruktivno ponašanje odvelo pogrešnim putem. Ali zašto ovo radimo? Zašto težimo tom idealizmu i savršenstvu?

Postoji nekakvo uvjerenje da kad bismo promijenili sve što vidimo da „nije u redu“ u nama i oko nas, da bismo onda postali sretni i ispunjeni i da tada ne bi više bilo problema s kojima bismo se trebali suočavati. Da ne bi bilo bola i patnje. Da bismo tada bili 24 sata na dan sretni, ispunjeni i spokojni.

Ali to nije tako.

Uvjerenje da postoji „problem“ i da ga treba „rješavati“, nameće našoj podsvjesti uvjerenje da smo stalno u „problemima“ i da stalno postoji potreba da se problemi rješavaju. I kao posljedica toga, vjerujemo da su „problemi“ odgovorni zato što nismo sretni, ispunjeni i zadovoljni u životu. I onda ili krivimo sebe što još nismo uspjeli riješiti te probleme, ili vjerujemo da će naše konačno oslobađanje nastati kada rješimo sve probleme. Ali dok god vjerujete da problemi postoje, dotle će problemi i postojati, pa ma koliko vodili „savršen“ život ili nastojali da ga pretvorite u „savršen“.

Naša percepcija je ta koja nas navodi da sebe doživljavamo kao nesavršena bića i da trebamo težiti savršenstvu. A mi već jesmo savršeni, samo nam je to teško percipirati, jer nam je fokus stalno na rješavanju problema koji nam potvrđuju da nismo savršeni. Mi zapravo stalno tražimo potvrde koje nam trebaju reći da smo vrijedni da budemo savršeni. Sva kreacija jest savršena, ma koliko da nam je to teško razumjeti iz ovog stanja svijesti. Čak i destruktivno ponašanje, jer i to je dio kreacije i procesa evolucije i unaprijeđenja.

Poanta priče je – ne morate biti „savršeni“ da biste bili sretni!

Ne tražite razloge da budete neispunjeni i nesretni. Ne morate čekati da riješite sve ono što vidite da biste trebali riješiti u sebi – kako bi vaša realnost postala savršena. Ne morate istrijebiti svaku „lošu“ stvar u sebi da biste postali sretni.

Vi ste sada i ovdje i uprkos svemu, vi možete izabrati ovaj trenutak sada – kako bi bili ispunjeni i sretni. Vaša realnost nikad neće biti „savršena“, sve dok vi vašu realnost doživljavate „nesavršeno“.

Koncept „dostizanja savršenstva“ je konačnost. U našem umu, to je momenat u budućnosti koji trebamo doseći kako bi se naša patnja i bol završili, kako bismo bili bezgrešni. Naš um dostizanje tog momenta vidi kao vremensku prepreku koju treba proći da bi stigli tamo negdje u budućnost, koja će biti mnogo bolja i ljepša, koja će u našem uvjerenju biti „savršena“. To je samo iluzija. Savršenstvo je u promjeni, a ne u konačnosti.

Svijest teži evoluciji. Ako bi svijest dostigla savršenstvo, to bi bio momenat u kojem ona više ne bi mogla dalje evoluirati. Što bi se desilo nakon toga? Samouništenje? Ili daljnja ekspanzija? U tom slučaju nema konačnosti.

Jedina konačnost koja postoji je promjena.

Živite promjenu. Živite trenutak. Osjetite to savršenstvo u svakom momentu vašeg postojanja.

Nema tog „problema“ niti razloga zbog kojeg trebate dopustiti da se osjećate loše i da to loše osjećanje bude definicija vaše svakodnevnice. Naravno, uvijek postoje stvari koje vam se neće svidjeti, ali te stvari nisu razlog da budete generalno „nesretni“. Možete se rastužiti, biti bijesni, osjećati se beznadežno. To je sve u redu. To je tu sa razlogom. Naše reakcije bola na nešto što nam se ne sviđa nisu dio „nesavršenstva“. Baš naprotiv. Ove su dio našeg savršenog “kompasnog sistema” koji nam daje signale i usmjerava nas ka daljoj promjeni i rastu. To su signali koji nam pokazuju što je to što možemo dalje transformirati i pretvoriti ga u nešto predivno. Ne kaže se bez razloga da smo kreatori naših života.

Zamislite biljku koja raste i koja nailazi na prepreku. Njoj ta prepreka može za trenutak poremetiti proces rasta, ali je neće spriječiti da raste i razvija se. Ona se može izviti, preusmjeriti svoj rast i zaobići prepreku. I izrasti u prelijepo drvo. Snaga koja joj je bila potrebna da nadjača prepreku, stvorit će snažno drvo s predivnim plodovima. Može čak i uništiti prepreku, razarajući svojom snagom i jačinom čak i betonski zid. Sjeme tih plodova će pasti na zemlju i stvoriti još jače i naprednije biljke.

I mi smo kao biljke. Cijela povijest čovječanstva je kao ta biljka koja je rasla zaobilazeći prepreku.

Naše sazrijevanje i razvoj su mnogo suptilniji i sporiji nego što nam se čini. Naš logički um nam pravi prepreke, jer od nas traži da odjednom sve promijenimo, žudeći da se konačno oslobodimo bola. Ali bol neće nestati čak i kada budete jednog dana ostvarili taj „savršen“ život za kojim tragate.

Promjeniti će se samo vaša percepcija bola i način na koji ćete se nositi s bolom.

Nema tog argumenta koji vas sprječava da se probudite veseli i nasmijani. Prihvatite sebe u cijelosti, shvatite da je sve ono što kod sebe vidite „nesavršeno“ – samo jedna iluzija. Vi već jeste savršeni, takvi kakvi jeste, pa čak iako vam je teško to shvatiti, to vas ne treba sprječavati da uživate u svom postojanju. Budite sretni i veseli, napravite taj jedan „klik“ u glavi kad se nađete pred onim što vidite kao problem.

Sljedeći put kad se nađete pred problemom podsjetite sebe sljedećim rečenicama:

(Mala napomena: Možete primjetiti kako su prve tri rečenice upotrebljene s negacijom, koja ne bi trebala postojati kad su afirmacije u pitanju. Nakon toga slijede afirmacije u potvrdnom obliku. Kad se loše osjećamo, lakše nam je da kroz ovakvu transformaciju rečenica premostimo jaz između lošeg i dobrog raspoloženja i popnemo se na vidikovac dobrog raspoloženja.)

„Nema tog razloga niti problema koji me sprječavaju da se osjećam ispunjeno i sretno. Ne mora sve biti savršeno da bih ja bio sretan. Ne moram ja biti savršen da bih bio sretan. Ja jesam sretan. Stoga, ja već jesam savršen.“

Uživajte u promjeni!

Izvor: Aniko Budai, majkazemlja.com

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi
• Administracija

• I iz izolacije protiv korone
• Osmehom protiv korone :)
• hej, Vučiću!
• Par isceljujucih seansi
• Spavanje i san i šta kada neće na oči

• Na putu promene [25]
• O autoru [2]
• Pričam ti priču [23]
• Psihologija defektologija roditeljstvo [42]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom